Invokacija

Invokacija (lat. invocare, zazivati), u književnosti označava uvodni dio u klasičnom pjesništvu u kojem pjesnik, tražeći inspiraciju, zaziva muze ili neko božanstvo. Primjer takve invokacije nalazimo na početku grčkoga epa Odiseje gdje taj zaziv u prijevodu Tome Maretića glasi:

»

O junaku mi kazuj, o Muzo, o prometnom onom,

Koji se mnogo naluto razorivši presvetu Troju;

Gradove ljúdī mnogih on vidje ȉ ćūd im spozna,

Ì mnogē nȁ moru jade pretrpje ȕ srcu svojem

Za dušu svoju se boreć i povratak svojih drugóvâ.

Ali ni tako drugóvā on nȅ spase, ako i želje,

Jer smrt nađoše sami zbog svojega drskoga gr'jeha

Jesti idući stado, ludáci, Hiperióna

Helija, koji je dan za povratak uzeo njima.

I nama, Zeusova kćeri, pripòvjedi o tome svemu!

«

Isti izraz koristio se u srednjem vijeku kao naziv za formulu na početku crkvenih, vladarskih i drugih povelja. Takva invokacija bila je različita u različitim razdobljima; mogla je biti simbolična, poput znaka križa, ili verbalna (npr. In nomine Domini, Amen).^[1]

↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 165.

[1] Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 165.

[1]